-Piše: Dragan Mraović
Ne može se samo kuditi. Niko od nas nije samo najbolji ili samo najgori. Ima i najbolji mana, kao što i najgori ima ponešto dobro u sebi. I ti najgori su se često iskupljivali gradnjom zadužbina, crkava, manastira ili drugim dobrim djelima. Jeste da je neko u Srbiji svojevremeno liferovao vojsci Srbije svaki peti džak umjesto žita pun pijeska, a trpao u svoje džepove novac od petog džaka brašna koji nije isporučio, ali su takvi poslije ostavljali srpskom narodu velike zadužbine kao što su Igumanova palata, rektorat Beogradskog univerziteta, odnosno Kapetan Mišino zdanje, čuveni Kolarac, itd. Vratili su srpskom narodu onaj peti džak pijeska u zdanjima vrijednim iskupljenja. Dakle, svaki peti džak liferovan srpskoj vojsci, u vrijeme monarhije imao je pijesak umjesto žita. Znači, liferant je svaki peti džak trpao u svoj džep. Ali, sagradio je i zadužbinu vrativši narodu ono što mu je ukrao.
Slučaj gospodara je sličan, ali i različit. Različit, jer je gospodar trpao četiri u svoj džep, a samo jedan liferovao građanima Crne Gore, pošto on nije trpao u svoj džep džakove pijeska, već paklice švercovanih cigareta i to četiri u svoj džep od pet naplaćenih. Sličan, jer se moglo misliti da je on lopov, a ne zadužbinar. Ali, saznaje se sada iz najpouzdanijih izvora da je on takođe zadužbinar i da je vratio, doduše ne narodu, nešto od tih paklica, već Slobodanu Miloševiću, koji ga je svojevremeno veoma zadužio postavljajući ga gdje mu mjesto nije. Naime, Milošević je zvao gospodara iz Haga i zatražio mu finansijsku pomoć da bi finansirao svoju odbranu. Gospodar je bez oklijevanja iskeširao 300.000 eura.
Ne samo što je iskeširao 300.000 eura za Miloševićevu odbranu, no je Gospodar odbio i da svjedoči u procesu protiv Miloševića, uprkos nagovorima Karle del Ponte, tvrdi Momir Bulatović. Naravno, nije to gospodar učinio iz altruizma već zato što se da je bio svjedok, poslije unakrsnog Miloševićevog ispitivanja koji se sam branio, iz Haga više ne bi ni vratio. Tako je on kupio Miloševićev oproštaj za 300.000 eura u kešu. Ima se, može se! Zli jezici kažu da gospodar nije imao hrabrosti da pogleda Slobu u oči, pa je zato dao pare, umjesto da ga pogleda u oči, jer za izdaju je dovoljan kukavičluk, a za odbranu svoga naroda potrebna je hrabrost. Sloba je ima hrabrost, ali nije imao pare. Gospodar je bio kukavica, ali je imao pare. I eto zadužbine gospodara u slavu njegovog tvorca, koga je on izdao na kriminalni način, a ne iz ideoloških razloga - to su nedokučive umne visine za njega. On je izdao Slobu, srpski narod i ponizio Crnu Goru iz kukavičluka i za novac. I nije iskeširao Slobi 300.000 eura zbog griže savjesti i osjećaja zadužbinarstva, već iz straha da ne zaglavi u Hagu! Ali istina je da ga je zadužio Sloba, pa je i on morao što da zaduži njemu.
Hag nije ni za Slobu, ni za gospodara, ali Spuž jeste za šefa mafijaške hobotnice. Činjenica je da je gospodar učinio za Slobu što mu je ovaj tražio. Nije sve što je mogao, jer što bi njemu bio i koji milion eura, ako je on i zlatnoj ribici odbrusio: „Reči, što želiš!“ A nije mu ni Sloba najveća zadužbina, jer je njemu jednokratno dao 300.000 eura, a advokatu Tućilu iz Napulja višekratno je davao po 500.000 eura mjesečno da ga spasi Barija.
I Tućilo je gospodareva zadužbina. Malo li je? Od one četiri paklice morao je gospodar da uloži bar nešto za advokata koji je branio i Berluskonija da bi odbranio i njega! Ali, moralo je i njemu nešto ostati da bi na vlasti opstao i da ne bi na robiji završio. A ni glasovi nisu jeftini – 50 eura je bar 20 paklica za samo jedan glas.
Znaju u Crnoj Gori sve što se ovdje mni i da su krivi skoro svi.
(Autor je nekadašnji
generalni konzul
SRJ u Bariju)